subota, 29.12.2007.
BLING BLING, POJEDI HAMBURGER I UDEBLJAJ SE!
|
Gledam i ne vjerujem.
Što nam rade? Koji vrag je njemu, vjerojatno se pitate. Na što ciljam? Prije svega htio bih istaknuti kako je zaštita okoliša ono što nam mora biti prioritet. Pa makar to značilo i neka određena odricanja, makar nas ponekad živciralo, jer steći bogatstvo te rastrošno živjeti pod izlikom Bit će bolje mojoj djeci! jednostavno nema smisla kada shvatite da naša djeca neće imati gdje živjeti. I nemojte me krivo shvatiti, podržavam hvalevrijedne akcije Greenpeacea, no postoji nešto oko čega se lome koplja. Čuli ste za moguće odredbe koje bi odredile gornju granicu dozvoljene količine štetnih ispušnih plinova automobila? Da, i ja sam. Riječ je o odredbi Europske komisije koja kao gornju granicu količine CO2 navodi 120 grama po kilometru (g/km). Što to znači? Znači da prosjek ispuštenog ugljikovog dioksida svih modela koje neki proizvođač proizvodi mora biti do tog broja (a ne da svaki auto mora zadovoljavati to ograničenje). To je odlično za male gradske aute koji tako ionako samo zuje gradom te ta odredba nije preteško pala nekome poput Renaulta (jer će Twingači lako nivelirati prekoračenje koje će napraviti Espaceovi), no zamislite pred kojim je iskušenjem BMW. Hoće li možda M3 s 420 konja izvući terenca X5 iz gabule? Ne vjerujem baš...     Zbrojili smo 2 i 2? Samo što u ovom slučaju 2 i 2 nisu 4, već crna budućnost svim proizvođačima koji žive od modela s epitetom RS, GT, R type i tako dalje. Koji je izlaz? Ugasiti proizvodnju? Početi prodavati npr. Lamborghini Murcielago LP640 (640 konja, 500 g/km!) s 1.2 motorom od 55 konja? Ma najbolje da mu ugradimo pedale! Taj prosjek od 120 g/km nemoguće je ostvariti, a da se u razvoj ne ulupaju milijuni i milijuni, što nas pak dovodi do drastičnog poskupljenja autiju. Vjerojatno ste čuli za hibride, automobile koji kombiniraju motor s unutarnjim izgaranjem (benzinac ili dizelaš) te neki napredni pogon, npr. električni motor, ili pogon na vodik. Pa Toyota Prius već 10 godina vozi cestama! Kakve veze hibridi imaju s time? Jesu li oni rješenje? I da i ne. Jer razvoj tih tehnologija, sve te silne tvornice i postrojenja više zagađuju Zemlju no što bi auti uštedjeli. Te nas to vodi u circulus virciosus. Mogli bismo reći da je to dugoročna investicija s kratkoročnim gubitcima, no situacija je takva da nemamo mogućnosti dopustiti niti takve kratkoročne gubitke. Predugo bismo čekali da hibridi vrate uloženo.     Lamborghini Murcielago LP640, hibrid Toyota Prius, Saab 9-3 s pogonom na etanol, Mini Cooper na vodik * * * * * Postoji rješenje. Vrlo jednostavno. Smršavjeti. Da. Riješiti se mase. Najjednostavnije moguće. Noćna mora svima koji žele brzinu jest masa automobila. Hvala Bogu pa je Bog stvorio umove poput Colina Chapmana (Lotusovog genijalca koji je davno, davno prije znao da sve sportsko mora biti lagano) i Gordona Murraya (drugog genijalca zaslužnog za McLaren F1 - sjetite se posta Need for Speed) koji su i dan danas uzor mnogima. Bugatti Veyron sa svojim 1000 i jednim konjem mogao je okrenuti Zemljinu rotaciju, ali su neki nećuizrećiriječdanebudemprost htjeli da bude težak dvije tone. Auti postaju sve veći, teži, a time i sporiji te okrutniji prema atmosferi. Inženjeri u auto guraju doslovno sve (još malo pa ćemo se i kupati u autu), a povećavaju masu. Iz motora izvuku par konja kako bi izjednačili gubitak izazvan debljanjem i to je to. Na nuli su. Zar je tako teško iščupati sve te drangulije poput satelitske navigacije (KOME TO TREBA?!) i auto učiniti lakšim, bržim, agilnijim, ali i štedljivijim? I nemojte mi pričati o sigurnosti, jer uvjeren sam da tristo i petnaest zračnih jastuka nije potrebno ako se samo malo promisli i izradi auto kojemu je sama konstrukcija najjača zaštita! Eh, na ovo sam čekao vjekovima. Tri slova na koje dobijem tikove. SUV. Sport Utility Vehicle. Ili, jednostavnije, terensko vozilo namijenjeno svemu osim terena. Krajnji doseg zaostale američke nacije, koji su između ostalog i jedni od najvećih zagađivača. A sporazum u Kyotu, sjetimo se, nisu potpisali. Gamad. Sramotno je samo što smo i mi koji smo inteligencijom miljama daleko od onih preko bare potpali pod njihov utjecaj. Navedite mi jednu prednost SUV-a. Prohodnost terena? Aha, posebno oni s pogonom samo na prednje kotače, kromiranim felgama i cestovnim gumama koji bi zapeli i na makadamu. Još kad mi navedu i pojam crossover, nešto kao križanac između klasa, poludim. Uzmite primjer Nissan KašKaja (Qashqai). Da razjasnimo, nije uopće loš. Ali je crossover SUV-a i kompakta. SUV je zato jer je podignut i izgledom asocira na nešto što bi moglo prijeći malo blata, kompakt zato jer su ga tako nazvali. Ti moderni terenci ni za što ne služe osim za podizanje ega. Veći su od prosječnog automobila, teži, više troše i VIŠE ZAGAĐUJU, a u gradu su (gdje ih ima najviše) okretni poput doubledeckera. Spomenimo samo da skoro ni jedan ne osjeti ništa od terena. Sjećam se Autoklubovog osvrta na jedan SUV: Pogodan za gaženje tratinčica ispred HNK-a. Priznajem, ne volim SUV-ove. Njihovu odraslu braću, prave terence više preferiram sve dok im netko ne nakalemi značku Sport. Audi Q7 V12 TDI s 500 konja jest impresivan, ali pokušava biti ono što nije. Porsche Cayenne Turbo također. Znam, osigurati takvu brzinu u nečemu što je tako golemo jest uspjeh, ali u startu nema smisla. Tužno je što je terenska prohodnost postala obilježje tek neznatnog broja terenaca, dok je šminkeraj upao u prvi plan. Lada Niva, Land Rover Defender, Mercedes G, Jeep Wrangler i ostali koji stvarno idu terenom, svaka čast što niste postali bling bling smeće! A vi krosSUVsportultra terenci - ostavite sport onima koji su zato i tu i kojima opraštamo što su debelo prekoračili 120 g/km- sportskim automobilima.     Kad smo kod kupanja u autu..., Nissan Qashqai, impresivan Audi Q7 V12 TDI, vječna Lada Niva |
ponedjeljak, 24.12.2007.
SVE NAJBOLJE...
|
Božić si čestitaju svi
I ja ću istim putem krenuti, Pjesmicu ću smisliti I sve vas razveseliti! Sretan Božić vama Cika, vika, strka i galama Nek se čuju nadaleko Sve do kraja svijeta, pa i preko! Uživajte, Jedite, Pijte, Zdravi budite! Sretan Božić želim vam uprava zi.blog.hr-a! |
ponedjeljak, 05.11.2007.
dva lava, slobodno vrijeme i sloboda pisanja...
|
Našla se dva lava, prekrasne grive i gromovita glasa.
I prvi lav reče drugome: Ja ričem glasnije od tebe. No, drugi se lav ne složi s time te zariče najjače što je mogao. I prvi zariče svom svojom snagom. I zatresu se stabla, zapušu vjetrovi, zatrese zemlja... Žao mi je samo što je ta bitka bila samo moja igrica, a lavovi su bili dva Peugeota (naime, Peugeot se oslanja na izgled i imidž lavova). Recimo da mi je bilo dosadno i da sam pokušao usporediti može li stari Peugeot pobijediti novoga. Igrica je bila Colin McRae rally 2005 (i Coline, nađi svoj mir)... (Colin, svjetski prvak u reliju 1995. nedavno je poginuo u nesreći helikoptera...), a dva rivala bila su ljepuškasti Peugeot 206 WRC (World Rally Championship) i Peugeot 205 Turbo 16. Da, komplicirana imena ne znače ništa, ali recimo da je 206 vladao reli prvenstvom 2000.-2002., a 205... pa... 1985. i 86. Da, jedan je djedica, a drugi mladić. Znam da igrica ni izbliza ne dočarava stvarnost, ali pošto ću te aute u živo usporediti... hm... nikad, oslonio sam se na simulator. Kaže se da je po snijegu najteže voziti. Snijeg, neka bude!   vs.   Neću vam opisivati kako je to boriti se s 205 - icom i njenih četiristotinjak do petstotinjak konja, već ću vam reći samo jedno - vrijeme 206 - ice: 2:04:58 Pa, prilično dobro, vozio sam par puta i uzeo najbolje vrijeme. Istina je da 205 ima podosta više grla pod haubom (odnosno u bunkeru), ali ti su konji divlji mustanzi koji bi zbacili svakog kauboja koji ih pokušava ukrotiti. 206 je pjesma za djedicu, kao da vozim bicikl u usporedbi s bagerom. No... 1:56:79 ??!! Da, pa makar je to samo igrica, očito divlji djed ima asa u rukavu. Naravno da 205 ne bi imao šanse na uskoj cesti prepunoj zavoja, ali čim dođe do kakve - takve ravnice, gotovo je. Pojest će sve. I zašto vam sve to govorim? To jest igrica, ali zanima me zašto danas više nema takvih ludorija kao npr. Grupe B? Zašto danas trkaći automobili u WRC-u, najprestižnijem reli natjecanju, imaju samo 300 konja kada su auti prije 20 godina imali i do 600? Sigurnost, reći će svi. Ja ne! Znam, vozači Grupe B bili su zapravo kamikaze, jer kad-tad nesreća se morala dogoditi (i slučaj je htio da to baš bude Toivonen koji je u svojoj Lanciji S4 izgorio za par sekundi), ali danas, 20 godina kasnije, kad su sustavi sigurnosti 20 puta bolji, tehnika je 20 puta naprednija, danas su konstruktori povukli granicu i rekli - 300 je dovoljno. Da, dovoljno za lude vožnje, ali nedovoljno da se prizove duh onih junaka koji su držali glavu u torbi kada su se borili s autom prije tih 20 godina. Zašto se opet ne proizvode auti poput Peugeota 205? Pa da se onda napravi inačica 205 GTI. Pa zatim nešto najluđe što je svijet vidio - u mali 205 od samo 950 kila ugurati 400-500 konja. To je ono pravo - ići do krajnjih granica. A danas? Danas uzmu obiteljski auto kao npr. C4, srede auto da bi bio konkurentan i zadovoljavao pravila te... E da... Tu je kvaka 22. Pravila. Zašto je nastala Grupa B? Jer nije bilo pravila. Sebastian Loeb jest majstor, ali naspram Finaca koji su rasturali u Grupi B to nije to. Loeb će voziti do granica u svome Citroenu C4, ali granice u npr. 205 T16 su jako, jako daleko od toga. I još dodajte stotinjak tisuća ljudi koji pokušavaju biti što bliže autu koji juri zavojem... youtube.com/watch?v=quDX36WJM7k youtube.com/watch?v=44iibIEeWGM Obavezno pogledajte i doživite ondašnji duh... Tek kada pogledate oba filma nastavite s čitanjem ovog teksta. ******************************************************************************** Jeste pogledali? Ne znam fascinira li vas ta brzina, taj adrenalin kao i mene, ali ja se osjećam poput djeteta kada gledam zapanjujuće vožnje... Prisjetim se kako sam gledao one stare akcijske filmove s Arniejem i Stalloneom i gledao u njih kao u bogove te se pitao kako oni mogu sve to. Treba li i te vozače dizati u nebesa? Da. Treba li Sebastiana Loeba dizati u nebesa? Da. Ali ne toliko visoko koliko neponovljive Fince. Posljednji pozdravi... Možda opet pokrenu nešto tako ludo kao Grupu B?     |
utorak, 18.09.2007.
JAMES DEAN, SENNA I MCQUEEN NA JUTARNJOJ KAVI...
|
Svaki post ima neku temu. Tema ovoga? Ne znam. I nije me briga.
Jednostavno mi je došlo da pišem. Htio bih vam opisati, draga nacijo, svoju sortu ljudi. Ima nas dosta. I najbolje je što niti ne znam tko su te osobe. Ali ih poznajem. Jer znam kako razmišljaju, znam što vole, znam da rade isto ono što i ja radim. I jedna nas stvar najviše veže - ljubav prema istim stvarima. Istoj stvari. Ne, istim stvarima. Automobilima. I pritom ne mislim na one tatine sinove koji gaze ljude u svojim Mercedesima i BMW-ima pa im tatica sredi da ne odu u zatvor, ne, pritom mislim na one istinske zaljubljenike. Ti ljudi neće ujutro samo uzeti ključeve, upaliti auto, odvesti se do posla i natrag te ponekad odvesti auto na redovni servis. Ti ljudi neće samo stati na benzinskoj i čekati da im službenik napuni spremnik goriva. Uživat će u svakom trenutku uz auto. Vozačku nemam, imam samo 17 godina. Ali dobro se sjećam kada me djed posjeo u krilo u svom starom zelenom Renolčeku 4 i dao mi da upravljam volanom. Imao sam 6 godina, i naravno, noge su mi jedva visile sa sjedala, a kamoli da bih stiskao gas. Ali sa sedam je djed već bio suvozač. A sada? Ostao sam isti. Samo nema više zelenog Renolčeka. Kažem roditeljima da idem oprati auto, i nema me satima. Jer svaki kutak treba oprati, zar ne? Čak i ispod haube, bez obzira što to nitko ne vidi, svaki dio motora do kojeg mogu doći a da ne uništim auto mora biti čist. Jer ja vidim. Zna li itko onaj osjećaj kada samo upališ auto, tek toliko da čuješ motor kako tiho bruji, i slušaš? I naravno, svatko tko razmišlja kao i ja razumjet će me. Ostali će me smatrati ludim. Nema veze. Sjetite se Orwellove Životinjske farme - Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih. Ista je stvar i s autima. Zato ću vam reći koji su auti meni najjednakiji.  Subaru Impreza WRX sti - Najsavršeniji Japanac na svijetu... BMW M3 E30 - Pročitajte post o njemu... Možda i saznate... Lancia Delta HF Integrale - Jednostavno jer je Kraljica... Audi Quattro S1 - Toliko brutalan i sirov da je savršen... Pagani Zonda F - Savršena skulptura dostojna Michelangela...Teško je odabrati petoricu mi najdražih, kad mi je svaki od milijardi na ovome svijetu drag. Svi su mi automobili jednaki. I vjerujem da u svakom autu, ma u svakom motoru, u svakom kotaču, u svakom amortizeru na ovome svijetu postoji ono nešto. Ono nešto čime se hrane ljudi kao ja. Jesam li lud? Ne znam. I nije me briga. |
petak, 31.08.2007.
Da, to je Olimp na četiri kotača...
|
Tu nema govora. Te automobile morate voljeti...
CRVENA KONJICA U jednoj zemlji, ne tako dalekoj, ne tako davno, postojao je čovjek. Čovjek kao i svi drugi. Ali nije bio kao i svi drugi. Imao je san. Bio je to Enzo Ferrari. I san je postao java. A Enzo, dječačić iz Modene, vojnik u talijanskoj vojsci, radnik u tvornici automobila, vozač utrka i najprije zaljubljenik u aute naposljetku je ostvario ono što je cijeli život želio - radio je najbrže trkaće automobile na svijetu. Ime Ferrari prestalo je biti samo marka sportskih automobila - postalo je kult. Vjerovali vi ili ne u magiju Ferrarija, morate priznati da na svijetu nema autiju u čiji je lim i motor usađeno više strasti nego u crvenu konjicu. I nema Ferrarija kojem ne sjeda crvena boja. Makar je boja Modene, grada u kojem je sjedište tvrtke žuta, nema te žute koja može izraziti koliko su auti s propetim konjićem strastveni. Za 60. rođendan tvrtke koja je pokorila svijet odlučio sam odabrati deset meni najdražih Ferrarija. Ništa drugo neću više reći, već pasite oči...  fantastična 250 Testa Rossa   mitski 250 GTO, prelijep 250 GT Lusso    najpoznatiji pehist 250 LM, kraljevski 500 Superfast serie 1, ljepotan 330 GTC     Daytona GTB4 - u spomen na trostruku pobjedu, prvi preko 300 km/h 288 GTO, ultrarijedak 280 GTO Evo grupe B, brutalan F40 |
utorak, 07.08.2007.
MMMMM...
|
Uvijek su govorili da ne postoje čarolije.
Nisam im vjerovao. Jer sigurno negdje postoji nekakav Merlin kada su se takve divne stvari pojavljivale. Stvari kojih više nema. Jer sve je nekako izgubilo čar. Možda je Merlin otišao? Nadam se, ne zauvijek. Ne, Merlin se mora vratiti... Mora... * * * U vrijeme kada je glavni u kvartu bio onaj s najžešćom fudbalerkom, onaj s najsjanijom kožnom jaknom, kada su se nama obične stvari štovale kao neko božanstvo jer jednostavno nisu bile posluživane na pladnju kao nama danas, genijalci iz Munchena (dok je tamo naš Mile iz Dalmacije gastarbajtao) stvorili su 1975. nešto što i dan danas okružuje čarolija. Možda vama nebitno, ali meni sveto - BMW seriju 3 (kodne oznake E21, ako vas baš zanima) - auto kao i svaki drugi, ali sa stavom. I taj stav Boli me briga za sve vas jer ja na nosu imam plavo-bijeli propeler ga je uzdigao do zvijezda. Mali prgavi momak koji jednostavno nije htio stajati u vrsti, nije htio nositi odijelo već kožnjak i nije htio poslušno voziti penzionere od kuće do pošte već divljati pod noćnim svjetlima grada... I normalno, serija 3 (BMW inače svoje modele svrstava po brojevima, s time da je serija 1 najmanji) polako je osvajala ne samo srca Nijemaca, već srca cijelog svijeta. Devet dugih godina trice su grizle zavoje, bahato se razbacivale snagom i smijale se onim penzionerima koji su vozili od kuće do pošte. To je bio tek početak. Devete godine došlo je još bahatije stvorenje - Kockica. I dalje s plavo-bijelim propelerom na nosu, a s brojem 3 (ovaj put oznake E30, ako vas i dalje zanima) na stražnjici, poznatog kutijastog oblika (otuda i naziv kockica) to je bio auto s još većom fudbalerkom i s još sjajnijim kožnjakom. Model koji je zamijenio staru tricu više nije bio samo prgav, već je svojim prodornim očima tjerao one ispred sebe u očaj. Obična trica postavila je odličan temelj za daljnji razvoj. Moralo je doći do nečega golemog. /// M3ca /// I došlo je. Možda nije bilo boljeg uvoda za BMW M tricu od Černobila. Obične trice bile su uvijek raspoložene za provociranje plavih košulja, ali mogli ste ih prisilno dresirati za vožnju vrećica iz nedjeljne kupovine. M tricu (M kao Motorsport, genijalni sportski odjel BMW-a, s karakterističnim trima crtama svijetloplave-tamnoplave-crvene boje) mogli ste dresirati samo da zamijeni rotvajlera pri čuvanju kuće. BMW je trebao taj auto samo kako bi mogao ući u svijet utrka. Ali na kraju je M trica bila ta koja ih je natjerala da se proizvodi i dalje. I devet dugih godina proizvodili su M trojke. Odnosno, svima vama naivnima koji slinite nad Suprama i Skylineima s 47 boca nitra, turbom, možda i raketnim pogonom, neonom koji bi osvijetlio pola Chicaga i spojlerima koji zapnu za krov tunela - devet dugih godina proizvodili su JEDAN OD NAJBOLJIH AUTOMOBILA NA SVIJETU! (naravno, i Supra i Skyline GT-R su iznimni automobili, ali stvar je u pretjerivanju, op. a.) To je bilo neko drugo vrijeme. Vrijeme kada se moglo voziti iz gušta. A ako je auto bio M3, taj neponovljivi mazohist, osmijeh na licu od uha do uha ne bi se skidao satima nakon što je auto opet bio u garaži. Više se ne rade takvi auti. Danas ne možete kupiti malen i lagan auto s malo jačim motorom koji će vas tjerati da se derete JUHUUU tijekom svakog oštrijeg zavoja. M3 jest bio auto za znalce, i amateri koji bi htjeli jurišati u njemu dobrano bi se pomučili, ali kada se čovjek naučio na neponovljivu atmosferu tog auta, mogao je osjetiti kako svaka brazda gume dere asfalt, a neponovljiv zvuk četverocilindraša reže zrak. Mislim da dečki iz Munchena nisu mogli stvoriti bolju poveznicu između dva toliko različita svijeta - utrka i ceste. Teško je stvoriti nabrijano čudovište koje jede cestu i spremno je stati uz bok najboljim trkaćim izumima, a da ne iskopa jamu svaki put kad krene sa semafora. M3 savršeno balansira između ta dva svijeta. Zato je M3 najbolji. Jer ruka postaje dio volana, a stopalo se stapa s papučicom gasa. I dok je gas stisnut do poda, graške znoja cure niz već izmučene šake, srce lupa kao ludo a uši slušaju predivnu simfoniju koju svira motor od kojih dvjestotinjak konja (da, samo 200! Točnije, 195, a kasnije 215), ništa ne postoji. Samo vi i cesta. I naravno, zvijer koju su nazvali M trojkom. Zamislite auto kojim svaki tjedan idete na posao, a subotom odete na trkalište i odvozite par krugova, onako, tek toliko, da se zna tko je gazda. Pa neka klinci sa Suprama i GT-Rovima plaču od jada. I zašto sam ispričao tu cijelu priču? Zašto sam spomenuo nestajuću čaroliju? U međuvremenu je priča o neponovljivom prgavom dečku s fudbalerkom izrasla u sagu o nekom nedodirljivom super junaku - bili su tu i modeli serije 3 s oznakama E36, E46 (to vam je ona trica iz NFS Most Wanteda - samo što je u MW-u trkaća verzija GTR), pa čak je i stigla E90 - sve su to briljantni auti, ali događa se da što više snage dobiva (E90 ima čak 420 konja), to manje gušta ima. Nije to više to. U novim M3-cama, ma u bilo kojem BMW-u možete se odvesti od točke A do B vrlo brzo (u M Bemburama brzo), možete bočno prolaziti zavojima do mile volje (to BMW-i najviše vole), ali kod novajlija nema onog, iskonskog doživljaja brzine kao kod prvih M-ova. Osjećaj je pomalo... razvodnjen. Općenito govoreći današnji auti su zaboravili da nisu teretni vagoni. Auti, vozači, svi su odbacili onaj JUHUUU u zavoju. Samo poneki kutak svijeta podsjeća nas i dalje na vremena fudbalerki, kožnjaka i plašenja penzioera. Hvala Bogu pa postoji M3 E30, koji će me uvijek podsjetiti na onaj JUHUUU - i da, pritom rasplakati vozača Supre iza mene. Postoji i još jedan razlog zašto vam pričam priču o malom prgavom. Naime, 21. srpnja BMW je proslavio 90 godina. I prošli su sve - počeli su s avionima, poslije 2. svj. rata preživljavali su proizvodeći tave od avionskih dijelova, spasio ih je automobilčić u koji se ulazilo s prednje strane automobila da bi na kraju postali jedni od najuglednijih proizvođača automobila sa sportskom notom. Što reći, nego SRETAN TI ROĐENDAN, BMW!         Prva trojka (E21), M3 kockica, i opet kockica, i opet, i opet, trkaća verzija, malo driftanja, BMW M3 E46 GTR - ma jednostavno rečeno onaj iz Most Wanteda |
utorak, 10.07.2007.
FACELIFTING...
|
Draga nacijo, odlučio sam malo promijeniti već ustajalu atmosferu zi.blog.hr-a.
I jedna novost - kupite novi Auto klub(broj 540), i pogledajte nagrađeni crtež na početku. Možda vam se ime učini poznatim... Uživajte preko ljeta! |
utorak, 05.06.2007.
Prebrzo i prežestoko...
|
Ne, nema veze s Hollywoodom i F&F serijalom. Ovo je prava stvar.
Grupa B Jeste li ikada gledali utrku Formule 1? Da, da, brzine od tristo na sat na ravnim dijelovima potpuno ravne staze, vrisak V8 motora, nadljudski napori... Da vam kažem da je F1 prema grupi B kao i Britney prema Metallici, ne biste mi vjerovali. Ali vjerujte. A što je zapravo grupa B? Sigurno ste čuli za rally natjecanja. Auto se prilagođava podlozi, a ne podloga autu, vozi se bez obzira na vrijeme, vozi se po makadamu, blatu, snijegu, ledu, asfaltu, ma po svemu po čemu idu traktori. Auti ne idu jedan uz drugoga, već se mjeri vrijeme prelaska staze. Reli je sam po sebi zanimljiv, čak i s današnjim vozilima (WRC - World Rally Championship), no dopustite da vam prikažem ŠTO je zapravo reli. Ne, ne poričem da današnji vozači nisu hrabri i umješni, ali sve je nekako sterilno, kao da je staza umjetna i osmišljena tako da se prilagodi autu. Znam, da ja sjedim s kacigom, u vatrostalnom odijelu, volanom u jednoj a mjenjačem u drugoj ruci i jurim blatom pri velikoj brzini sigurno mi gaće ne bi ostale suhe, ali mora se priznati da reli nije više što je nekada bio. Što je nekada – točnije, prije 25 godina bio, pokušat ću vam pokazati. Vratimo se u 1982. Još su ranije postavljeni izvrsni temelji za blistavu budućnost relija – od lokalnih, u garaži sklepanih uradaka koji su jurili selom pa sve do najpoznatijih relija (kao što je Monte Carlo gdje je svoju slavu stekao legendarni Mini, ali ne s Beanom za upravljačem). I kao droga, ljudi su tražili još snage, brezine, opasnosti i adrenalina. A vozači svoje umijeće nisu pokazivali radi novaca, već radi svog vlastitoga gušta. Kako proizvođači ne bi na utrke slali sve i svašta, organizatori su donijeli odredbu da svaki proizvođač mora napraviti cestovne verzije trkaćeg modela (sporije i znatno sigurnije), a auti su bili podijeljeni u grupe (ovisno o obujmu motora, preinačenosti itd.) Stvari su se počele zahuktavati početkom sedamdesetih. Stigla je Lancia Stratos i pomela sve. Taj auto neponovljivog, klinastog oblika znao je samo za prva mjesta. 3 godine je bila na tronu i borila se s dva najveća rivala – Renaultom, genijalnom petardom koji je bio širok skoro koliko i dug, Fiatom, Fordom i Talbotom.     Lancia Stratos, Renault 5 Maxi, Fiat 131 Abarth, Ford Escort RS Četiri prstena Sve se promijenilo 1980. Došao je Audi Quattro, prvi s pogonom na sva četiri kotača. Isprva se sumnjalo u njega, ali pogazio je sve. Zahvaljujući pogonu na sve kotače, bio je puno upravljiviji od tadašnjih konkurenata koji su se još uzdali u pogon na stražnje kotače. Na svemu što nije bilo asfalt Audi je letio. Evo jedne anegdote – Audi je na jednom reliju otvorio reli (izvan konkurencije prvi prošao stazom s brojem 0) i od pobjednika bio brži čak devet minuta! I to je bilo to. Rukavica je bila bačena u lice svima koji su nešto vrijedili i svi su se bacili na posao. 1982. A dopuštenje su dobili 1982. godine. FIA , Međunarodna automobilska organizacija, otvorila je grupu B u kojoj je takoreći sve bilo dopušteno. Trebalo je sklepati samo 200 cestovnih verzija automobila i to je bilo to. Dopuštalo se čak i uvesti evolucije postojećih modela sa samo 20 cestovnih komada! Vražja posla, reklo bi se. Po gasu!! Kako je Stratos već bio starac, Lancia je uvela nasljednika – model 037 vjerujući u pogon na stražnje kotače, isprva uspješan, ali pokopao ju je Audi. I to ne običnim Quattrom, već po meni najbrutalnijim automobilom ikada – Audijem Quattro S1, autom s čak 600 konja, s motorom smještenim preblizu nosa i ogromnom hrpom spojlera koji su jedva držali automobil na cesti. Auto je bio toliko snažan da je na asfaltu bio skoro pa nevozljiv, i jedini koji su ga uspjeli ukrotiti bili su Skandinavci, koji su radije bočno klizili automobilom no vozili ravno. I danas je poznata finska škola vožnje - klizi i po ravnom. Quattro je i dan danas jedan od automobila od kojih srce počne jače lupati, a mozak jednostavno poblesavi. No, Francuzi nikada nisu oprostili Herr Flicku i njegovim spletkama u prošlosti te su tražili osvetu. I dobili su je. Sredinom osamdesetih na scenu stupio mali Peugeot 205 T16 – manji, okretniji i vozljiviji, a opet brutalno snažan – Quattro je morao pasti. Lavića su hvalili svi, pa čak se i Audi poklonio pred njim. Zaslužio je. Dvjestopetica je dvije godine držala zlato, ali ipak su Talijani sve zahuktali svojim Stratosom te nisu mogli gledati kako je lovorov vijenac pred francuskim vratima. I 1985. predstavili su ultimativni reli automobil, pred kojim se današnji mogu samo sakriti ili se sukobiti pa pasti – bila je to Kraljica, Lancia Delta S4, kojoj je do stotke trebalo vremena koliko i Bugatti Veyronu (pogledajte arhivu bloga) – samo 2.5 sekunde!!! Sjetite se, to je bilo prije 22 godine... Na pomolu je bila borba divova... I bila je. Utrke su, posebno 85. i 86., bile brutalne. Nije bilo najvažnije biti prvi, već završiti živ utrku. Imati toliko konja pod haubom (pardon, iza leđa, jer su neki motori bili smješteni i u prtljažnik) i juriti samo metar - dva od tisuća ljudi bio je sigurno neponovljiv osjećaj. Skidam kapu svim vozačima, a trebali biste i vi. Lude osamdesete. Brže, više, jače. Osim što su auti postajali sve snažniji , publika je bila sve luđa. Na utrku bi došlo i po 250 000 gledatelja (danas ih ni toliko ne prati reli na televiziji), a međosobno su se natjecali pokušavajući dodirnuti aute na stazi – priča se da je vozač na kraju brzinca na autu našao otkinuti prst!     Lancia 037, Audi Quattro S1, Peugeot 205 T16, Lancia S4 Kao što rekoh, na pomolu je bila borba divova, ali do završnog obračuna nikada nije došlo. Očito svi veliki moraju pasti. I siguran sam da ima nešto u tom svibnju. Sjetite se Senne. 2.5. na reliju Korzike vozač Lancije S4 Toivonen i njegov suvozač Crest letjeli su kao ludi zavojitim stazama u čudovištu od automobila. Njima je to bilo zabavno. Ali ... sletjeli su sa staze i uletjeli u šumu. U samo nekoliko sekundi auto je potpuno izgorio, i od njega je ostao samo okvir od cijevi. I to je bilo to. Lancia se povukla. Tragedija Lancije i sve brojnije nesreće u kojima su stradavali i gledatelji prelili su čašu. I bez obzira na ostale i nove konkurente (Metro 6r4, Ford RS200...), pa čak i pokušaja osnivanja još brže grupe S, s još labavijim pravilima, ugašena je grupa B. Bili su prebrzi. Naravno , grupu B i ostale reli klase nisu činili samo Audi, Peugeot i Lancia. 80-tih nam je ludu zabavu pružalo još puno, puno više modela pa bi bilo fer sjetiti se bar dijela onih koji nisu bili prvi ili nisu niti stigli u grupu B...             Izgorjela Lancia, Opel Manta 400, Toyota Celica, Nissan 240 RS, Ferrari 280 GTO Evo, Citroen Visa 1000 pistes, Citroen BX4TC, Mazda RX7, Mitsubishi Starion, Porsche 959, Mg Metro 6r4, Ford RS200 |